Mi – muslimani i hrišćani – zajedno

 
U aprilu ove godine je u Kastelgandolfu, blizu Rima, održan međuverski kongres u organizaciji Pokreta fokolara. Na tom kongresu predstavljena su iskustva bratstva između muslimana i hrišćana, nastali harizmom jedinstva.

Objavljujemo ispovest Šeherezade (Scheherazad) i Faruka (Farouk), bračnog para iz Tlemsena, u Alžiru.

“Rođeni smo u dve tradicionalne i konzervativne porodice iz Tlemsena, starog grada, kolevke arapsko-muslimanske kulture”, kaže Faruk.

U braku smo 42 godine, imamo troje dece i dvoje unučadi. Tokom prve godine braka, kao i mnogi parovi, otkrili smo da smo imali različite karaktere i to je prouzrokovalo nesuglasice između nas. Susrevši se sa Pokretom fokolara shvatili smo da moramo da krenemo na put prave ljubavi. Ovo iskustvo nas je ispunilo Božjom ljubavlju i omogučilo nam da preduzmemo prve korake jedni prema drugima. Želja da dublje upoznamo duhovnost jedinstva je bila tolika, da je naš život počeo da se odvija između Orana – grad gde živimo – i Tlemsena, gde se nalazi centar Pokreta fokolara. Počeli smo da delimo našu muslimansku veru i da razumemo kako da oživimo duhovnost jedinstva kroz našu veru. Nastala je mala zajednica oko nas u Oranu, a naša kuća postala je mesto susreta, “svetionik”, kako ju je sama Kjara Lubik htela nazvati. Mnogi muslimani su upoznali fokolar i među sobom smo počeli da delimo sve, hranjeni i obogaćeni nadrealnom ljubavlju. Početkom devedesetih, gerilski rat u našoj zemlji podsetio nas je na slične okolnosti rođenja Pokreta i otkrivanje Boga kao jedini ideal”.

“Sa našom decom – nastavlja Šeherezad – smo u periodu adolescencije doživeli prilično turbulentnu fazu. Sa njima smo se suočavali i razgovarali i, pre svega, hteli smo da sačuvamo ljubav dece. Možemo reći da smo sa dvoje starijih uspeli da stvorimo odnos zasnovan na iskrenosti. U zajednici  fokolara čula sam svedočanstva o Bogu Ljubavi. Polako sam naučila da se prepustim poverenju u Boga, u njegovu milost. Preduzevši ovaj duhovni put, oslobodila sam se mog “ja” i mojih strahova u odnosima sa ljudima. Zalaganje da stavim Boga na prvo mesto, svakako je lična stvar, ali smo se odlučili da živimo kroz njega kao porodica. Prepoznavanje sopstvenih i tuđih ograničenja je stalna gimnastika, uvek se mora krenuti iz početka, tražiti oproštaj i početi ponovo”.

“Molitva u islamu – objašnjava Faruk – je svečan trenutak. Naše molitve nisu ranije bile redovne, i svi smo ih sami sprovodili. Sada pokušavamo da se molimo zajedno, iz ljubavi, ne kao da je to obaveza. U Alžir dolaze da studiraju mnogi mladi iz sub-saharske oblasti. Neki od njih posećuju fokolar. Pokušavamo da zadovoljimo i njihove potrebe, zato što se često ne osećaju uključenim u društvo. Jedan od tih mladih, hrišćanin, živeo je sa nama više od godinu dana, i sa njim smo izgradili toliko duboku vezu da nas je smatrao drugim roditeljima; često smo mu pozajmljivali kola da bi mogao da ode na liturgiju. ”

“U zajednici fokolara – nastavlja Šeherezad – postoji iskrena razmena, bez dvosmislenosti o veri. Upoznali smo hrišćansku veru. Svako upoznavanje odvija se u duhu poštovanja prema svakome, u  ljubavi bez interesa, koja ne želi da preobrati drugog, već mu pomaže da bude više ono što jeste. Kada se upoznamo sa hrišćaninom, za nas je prirodno da vidimo u njemu brata kojeg treba da volimo. Nismo rođeni da se takmičimo, već da izgradimo zajednički projekat. Izgradnja jedinstva nije tek tako, već zalaganje koje se mora stalno obnavljati. Zajedno, muslimani i hrišćani, možemo napredovati prema “Onome koji ujedinjuje”. U našem životu, zahvaljujući Kjari Lubik, razumeli smo da se ovo Jedno koje ujedinjuje realizuje kada se dvoje braće, dve sestre, vole međusobno, i spremni su da daju život jedan za drugoga.”

Rules(500)