Jer svaki koji se podiže, poniziće se; a koji se unižava, podići će se. (Lk 14, 11)
Jevanđelja nam često prikazuju Isusa koji rado prihvata pozive na ručak: to su prilike za susrete, prilike za sklapanje prijateljstva i učvršćivanje društvenih odnosa.
U ovom odlomku iz Lukinog jevanđelja Isus primećuje ponašanje gostiju: posredi je trka za zauzimanjem prvih mesta, onih rezervisanih za važne ličnosti; primetna je žudnja staviti sebe iznad drugih.
Ali On ima na umu jednu drugu gozbu: onu koja će biti ponuđena sinovima u Očevoj kući, bez „stečenih prava“ u ime navodne superiornosti.
Naprotiv, prva mesta biće rezervisana za one koji biraju poslednje mesto, da bi bili na usluzi drugima. Zbog toga On proglašava:
Jer svaki koji se podiže, poniziće se; a koji se unižava, podići će se.
Stavljajući same sebe u centar, sa svojom pohlepom, ponosom, potraživanjima, time da se uvek žalimo na nešto, padamo u iskušenje idolopoklonstva, to jest da obožavamo lažne bogove koji ne zaslužuju čast i poverenje.
Stoga se čini da je prvi Isusov poziv ‒ da siđemo sa „trona“ našeg ega da ne bismo u središte stavili svoj egoizam, nego samog Boga. Da, On može da zauzme počasno mesto u našem životu!
Važno je napraviti prostor za Njega, produbiti naš odnos s Njim, naučiti od Njega jevanđoski stil unižavanja. Postaviti se na poslednje mesto, po slobodnom izboru, znači izabrati mesto koje je sam Bog izabrao u Isusu. Iako je Gospod, odabrao je da uzme čovekovu prirodu da bi svima objavio Očevu ljubav.
Jer svaki koji se podiže, poniziće se; a koji se unižava, podići će se.
Iz ovog poučavanja učimo i kako da gradimo bratstvo, to jest zajednicu solidarnosti muškaraca i žena, odraslih i dece, zdravih i bolesnih ‒ sposobnih za građenje mostova i služenje opštem dobru.
Poput Isusa, i mi bez straha možemo da pristupimo bližnjem, stanemo uz njega da bismo zajedno koračali u teškim i radosnim trenucima, cenili njegove kvalitete, delili materijalna i duhovna dobra, hrabrili, davali nadu, opraštali. Dostići ćemo tako primat dobročinstva i slobodu dece Božje.
U svetu bolesnom od karijerizma koji korumpira društvo, to zaista znači ići protiv struje, i to je istinska jevanđeoska revolucija.
To je zakon hrišćanske zajednice, kao što i apostol Pavle piše: „Svako od vas, sa svom poniznošću ‒ činite jedan drugog većim od sebe.“[1]
Jer svaki koji se podiže, poniziće se; a koji se unižava, podići će se.
Kjara Lubik je napisala: „Da li primećuješ? U svetu, stvari stoje u sasvim drugačijem poretku. Na snazi je zakon onog ja […] I znamo koje su bolne posledice toga: […] nepravde i prevare svih vrsta. Međutim, Isusova misao ne ukazuje direktno na sve ove zloupotrebe, nego pre svega na koren iz kojeg one izviru: ljudsko srce. […] Za Njega je neophodno transformisati svoje srce i shodno tome zauzeti novi stav neophodan za uspostavljanje autentičnih i pravednih odnosa. Biti ponizan ne znači samo ne biti ambiciozan, nego biti svestan svoje ništavnosti, osećati se malim pred Bogom i zato se predati u Njegove ruke, poput deteta. […]
Kako dobro živeti ovo unižavanje? Provodeći ga, kao što je to Isus činio, za ljubav braće i sestara. Bog smatra da ono što radite njima ‒ kao da je učinjeno Njemu samom. Dakle, spuštanje: služiti ih. […] A uzdizanje će se sigurno dogoditi u novom svetu, u onostranom svetu. Ali za one koji žive u Crkvi ovaj preokret situacije prisutan je već ovde. Zaista, onaj ko zapoveda mora da bude poput onoga koji služi. Situacija je, prema tome, već promenjena. I tako Crkva, u kojoj se žive reči koje smo produbili, za čovečanstvo je već znak sveta koji nadolazi.“[2]
Leticija Magri
[1] Upor. Fil 2, 3.
[2] C. Lubich, Parola di Vita ottobre 1995, u: Parole di Vita, a cura di Fabio Ciardi (Opere di Chiara Lubich 5; Città Nuova, Roma 2017), str. 564‒565.