Reč života – decembar 2020

 
»Gospod je videlo moje i spasenje moje; koga da se bojim?« (Ps 27 [26], 1) 

»Ubrzo nakon što se Marijana rodila, lekari su joj dijagnosticirali bolest na mozgu zbog koje neće moći ni da govori ni da hoda. Osećali smo da Bog traži od nas da je volimo takvu kakva jeste i predali smo sve u ruke Oca«, piše Alba, mlada brazilska majka. I nastavlja: »Živela je s nama četiri godine i svima je ostavila poruku ljubavi. Nikad nismo čuli one reči ’tata’ i ’mama’ iz njenih usta, ali u svojoj tišini govorila je očima blistavom svetlošću. Nismo mogli da je naučimo prvim koracima, ali ona je nas naučila prve korake ljubavi, naučila o odricanju od nas samih da bismo voleli. Marijana je bila dar Božje ljubavi za celu porodicu, što bi moglo da se sažme u jednu rečenicu: ljubav ne može da se objasni rečima.«

Tako nešto događa se i svakome od nas, svakog dana: suočenima s nemogućnošću upravljanja svojim postojanjem, potrebna nam je svetlost, makar i tračak, koja pokazuje izlaz, upućuje na korake koje treba preduzeti ‒ danas ‒ prema spasenju u jednom novom životu.

 

»Gospod je videlo moje i spasenje moje; koga da se bojim?« 

 

Tama zbog bola, straha, sumnje, samoće, »neprijateljske« okolnosti koje frustriraju naše snove ‒ iskustvo je koje se doživljava posvuda na ovoj zemlji i u svakoj epohi ljudske istorije, kako svedoči ova drevna molitva sadržana u knjizi Psalama.

Autor je verovatno osoba koja je bila nepravedno optužena, koju su svi napustili i čeka na svoju presudu. U neizvesnosti je zbog sudbine koja joj preti, ali se uzda u Boga jer zna da On nije napustio svoj narod u iskušenjima i poznata joj je njegova delatnost koja oslobađa; zbog toga će u njemu naći svetlost i dobiće sigurno i bezbedno sklonište.

Upravo kada je čovek svestan svoje krhkosti, tada se poverava Bogu, prihvata Njegovo prisustvo u životu i s pouzdanjem čeka konačnu pobedu na nepredvidivim putevima Njegove ljubavi.

 

»Gospod je videlo moje i spasenje moje; koga da se bojim?« 

 

Upravo ovo je povoljan trenutak da obnovimo svoje poverenje u Očevu ljubav, ljubav Oca koji želi sreću svojoj deci. Spreman je da preuzme naše brige na sebe[1] da se mi ne bismo zatvorili u sebe, nego da budemo slobodni da svoje svetlo i nadu podelimo s drugima.

Reč života, kako piše Kjara Lubik, vodi nas od tame do svetlosti, od našeg ja do našeg mi: »[…] To je poziv da zaživi naša vera: Bog postoji i voli me. […] Sreo sam neku osobu? Moram da verujem da Bog preko nje ima nešto da mi kaže. Posvećujem se nekom poslu? U tom trenutku i dalje verujem u Njegovu ljubav. Stigao me je neki bol: verujem da me Bog voli. Stigla je neka radost? Bog me voli. Ovde je sa mnom, uvek je uz mene, zna sve o meni i sa mnom deli moje misli, svaku radost, svaku želju, sa mnom nosi svaku brigu, svako iskušenje mog života. Kako da u nama zaživi ta sigurnost? […] Tražeći Ga među nama. Obećao je da će biti tamo gde su dvoje ili više njih sabrani u Njegovo ime.[2] Sretnimo se onda u uzajamnoj evanđeoskoj ljubavi s onima koji žive Reč života, razmenjujmo iskustva i doživećemo plodove Njegovog prisustva: radost, mir, svetlost, hrabrost. On će ostati sa svakim od nas, i dalje ćemo ga osećati bliskim i aktivnim u našem svakodnevnom životu.«[3]

 

Leticija Magri

[1] Upor. 1 Pt 5, 7.

[2] Upor. Mt 18, 20.

[3] K. Lubik, Reč života, jul 2006, u eadem, Parole di Vita, uredio Fabio Čardi (Opere di Chiara Lubich 5; Città Nuova, Roma 2017), str. 785‒786.

Rules(500)