Danas nas toplina Božića podstiče da se osećamo poput porodice, ujedinjeniji među nama, kao braća: da delimo sve: radosti i bol.
Da delimo bol posebno sa onima koji, zbog najrazličitijih okolnosti, ovaj Božić provode suočavajući se sa patnjom. […]
Patnja!
Ona koja nas ponekad potpuno prožima ili nas tek usput dodirne unoseći gorčinu u lepotu naše svakodnevnice.
Patnja: bolest, nesreća, iskušenje, bolna okolnost…
Patnja! […]
Ako patnju posmatramo ljudskim očima, u iskušenju smo da njen uzrok potražimo u sebi ili izvan nas, u ljudskoj zlobi na primer, ili u prirodi, ili u nečem drugom… […]
Sve je to možda istinito, ali ako razmišljamo samo na taj način, zaboravljamo ono više. Zaboravljamo da iza zapleta našeg života stoji Bog sa svojom ljubavlju, da on sve želi i dopušta iz višeg razloga, a to je naše dobro. […]
Ne kaže li Hrist, nakon što nas je pozvao da uzmemo svoj krst i da ga sledimo: „„a koji izgubi život svoj (a ovo je vrhunac patnje) radi mene, naći će ga“ (Mt 10,39)?
Bol je stoga nada spasenja. […]
Šta, dakle, reći danas onima koji su suočeni sa patnjom? […]
Pristupimo im pre svega sa najvećim poštovanjem: čak i ako oni to još ne misle, u ovom trenutku ih posećuje Bog.
Zatim podelimo, koliko god je to moguće, njihov krst, a to znači da zaista imamo Isusa među nama. Uverimo ih u naše neprestane molitve, kako bi znali da uzmu direktno iz Božijih ruku ono što ih muči i čini da pate, da to ujedine sa Hristovom mukom, kako bi postalo plodno. […]
Podsetimo ih na divni hrišćanski princip naše duhovnosti, prema kom se bol voljen kao lice raspetog i napuštenog Hrista može preobraziti u radost.
[…] Dakle, neka ovo bude naš Božić […]: podeliti patnju sa našom braćom koja su najviše pogođena, a našu darovati Detetu Hristu.
Kjara Lubik
