Kad se pojavio Spasitelj, veliko svetlo je obasjalo noć. Ostala je noć, ali ostalo je i svetlo. A u hrišćanstvu je uvek Božić.
Isus se rodio u štali da bi nam pokazao da može da se rodi i u našem srcu, koje je ponekad prljavo poput štale. Po njemu mi ponovo postajemo deca Božja i kao takvi ne možemo da izgubimo mir – ako to ne želimo. Sve zavisi od naše dobre volje, a naša volja je dobra ako se podudara s Božjom, ako postane Božja volja.
Jer Božja volja je volja Očeva i traži da živimo kao braća, što i jesmo. Stoga je u takvom zajedničkom životu neshvatljivo da jedan čovek – kao Marija – ostane bez smeštaja kad je napolju hladno. Ne može se razumeti to da u dobrostojećoj sredini jedan brat trpi glad – dok se ostali goste. Isus bi došao uzalud ili, drugim rečima, mi bismo ga izdali kao Juda kad bi naša društva, protivno volji Očevoj, bez pobune tolerisala ljudi koji stanuju u pećinama, koji decu dovode u štale i gledaju kako padaju u očaj zbog bede, hladnoće, nezaposlenosti, tamo gde bi uz pravedniju raspodelu dobara mogli da se umanje siromaštvo i patnja. U ovome je zakon, u ovome pravednost: ponašati se prema bratu kao prema sebi. Ovde su pravednost i ljubav spojene. Za to se rodio Hrist. A tako se na neki način i Reč – Razum – utelovljuje među nama danas, i štalu može da preobrazi u predvorje raja…
(Le feste, Societa Editrice Internazionale, 1954)