Voleti zemlju drugog kao svoju

 
Odlomak iz izlaganja Kjare Lubik na simpozijumu "Prema jedinstvu nacija i naroda" u sedištu Ujedinjenih Nacija, Njujork, 27.maj 1997.

(…) Hristos, Božji sin, u najvišem smislu Brat svakog čoveka, ostavio je čovečanstvu jedno pravilo: međusobnu ljubav. On je znao šta je potrebno da bi se u svetu uspostavili mir i jedinstvo, da bi se oblikovala jedna sama porodica; sveopšta ljudska porodica, koja nadilazi ograničeni koncept višenacionalnog društva, budući da u njoj vladaju pravila koja bi trebala da nadvladaju prepreke svih vrsta i svih vremena istorije.

Naravno, pred svima onima koji danas žele da premeste brda mržnje i nasilja, to predstavlja ogroman zadatak. Ali ono što je nemoguće milionima izoliranih i podeljenih ljudi, izgleda da postaje moguće ljudima koji su uzajamnu ljubav i razumevanje, jedinstvo, uzeli za temeljni bitni pokretač svoga života.

Na koji način? Postoji jedno objašnjenje.

Naša duhovnost jedinstva, naime, poseduje još jedan dragocen element koji nas uvek ponovno iznenađuje i zadivljuje, a posledica je uzajamne ljubavi. Jevanđelje o njemu govori. Kaže da, kad su dvoje ili troje sabrani u istinskoj ljubavi, sam Hristos, pravi Mir, prisutan je među njima, dakle, u svakom od njih.

A ima li veće garancije, ima li veće šanse za one koji žele da budu sredstva za ostvarenje bratstva i mira?

Međusobna ljubav, jedinstvo koje daje toliko radosti onima koji ga provode u život, zahteva zalaganje, svakodnevnu žrtvu. Ovde hrišćanima se nameće jedna reč koju svet ne želi da čuje, jer je smatra ludošću, sablaznom, besmislicom. Ta reč je krst. Ne možemo učiniti ništa dobroga, korisnoga, plodnoga na ovom svetu, ako ne znamo da prihvatimo napor, patnju, jednom rečju – bez krsta.

Nije šala da se neko zauzme u izgradnji mira. Potrebna je hrabrost, potrebno je strpljenje.

Na kraju krajeva, zar nisu upravo iz svesti o patnji i bolima Drugog svetskog rata nastale Ujedinjene nacije? Zar nije negativnost podele i borbe urodila pozitivnim naporima ujedinjavanja naroda i država?

Da li je slučajno da se Pokret fokolara rodio u istom istorijskom vremenu? U mračnom vremenu divljanja onog strašnog rata, grupa devojaka otkrivala je svetlo međusobne ljubavi, spremnosti darivanja svog života za drugoga i odlučila da nosi tu ljubav među osobe, grupe, među narode, ne isključujući i ne zaboravljajući nikoga.

Kad bi više ljudi prihvatilo trpljenje iz ljubavi, trpljenje koje ljubav zahteva, ona bi mogla da postane najsnažnije oružje kojim čovečanstvu može da se vrati njegovo najuzvišenije dostojanstvo: da postane, ne samo grupa naroda koji žive jedan pored drugoga, u čestim uzajamnim sukobima, nego jedan jedini narod, obogaćen raznolikošću identiteta, koji u njemu ostaju sačuvani. Bog Otac nam uostalom svojom ljubavlju pomaže na ovom teškom putu.

Preko naše duhovnosti zajedništva ljudi iz gotovo svih naroda sveta danas polako, ali odlučno, barem u svojoj sredini, nastoje da budu klice novog naroda, sveta u kojem vlada mir, solidarnost prema najmanjima, najsiromašnijima, ujedinjenog sveta.

Zbog svega ovoga osećamo da moramo i ovde, u ovom „domu“ u kojem se susreću narodi, dati svoj duhovni doprinos naporima koji već postoje, kako bi OUN sve više mogla da efikasno odgovori na očekivanja čovečanstva.

 Danas je uostalom postalo uobičajeno da protagonisti međunarodnih odnosa osećaju potrebu da ožive smisao uzajamnosti, jedan od temelja međunarodnih odnosa, a koji je takođe u osnovi naše duhovnosti, stoga i našeg delovanja. Uzajamnosti, koja traži da nadilazimo stare i nove logike podele, uspostavljajući sa svima odnose istinske ljubavi, koja traži da prvi pružimo ruku, bez uslova i ne očekujući uzvrat, koja čini da gledamo na drugoga kao na sebe samoga i u tom smislu postavljamo temelj za svaku inicijativu: razoružanje, razvoj i saradnju.

Uzajamnost, koja je u stanju da svakog činilaca međunarodnog života potakni da se poistoveti sa drugim, s njegovim potrebama, u njegovim okolnostima, ne samo u izvanrednim okolnostima, nego deleći s njim svakodnevnicu.

Kako je jasno iz ciljeva i delovanja Ujedinjenih Nacija, mir danas ima nova imena i traži u prvom redu zalaganje koje Ujedinjene Nacije, zahvaljujući vašem naporu i doprinosom, može podržati, a sastoji u nadilaženju kategorije neprijatelja, na svakom nivou.

Isključiti rat nije dovoljno, treba da se stvore uslovi u kojima bi svaki narod osećao da može da voli zemlju drugoga kao svoju, u bezinteresnoj razmeni darova.

Neka Bog, Otac svih, učini plodnima ove naše napore, zajedno sa naporima svih onih koji se zalažu za mir.

(…) Pokušajmo ovde u Ujedinjenim Nacijama staviti ljubav u praksu, prema svima, među ambasadorima, službenicima. Videćemo šta bi se dogodilo! Ostvarila bi se Hristova prisutnost. A što bi to značilo? Da bi bio garantovan mir, za vas i za sve ostale.  Ono što bih vam ja savetovala, nije u tome šta treba da učinite, koje akcije da preduzmite. Sve je moguće, ljubav je maštovita i ima inicijativu. Važno je da se promeni naše ja, naš egoizam, da živimo za drugoga, da „budemo“ drugi. To je hrišćanstvo, to je hrišćanstvo, život Presvete Trojice, gde Otac živi za Sina, Sin za Oca. To je život Presvete Trojice koji je Hristos doneo na zemlju. U njemu je temelj svega. Moramo da obnovimo društvo, počevši od hrišćanskog društva, ako smo hrišćani. A i ostali će se nam pridružiti, jer i oni imaju prelepe temelje.

Ratovi će naravno uvek biti, sve dok ne pobedi novi duh, jer je lako da se nađe razlog za izazivanje rata. Potrebno je promeniti dušu, potrebno je više duha. Živimo u vreme velikih otkrića, se pojavljuje stalno nešto novo, sredstva komunikacije se razvijaju, tehnologija napreduje. Ono što u svetu ne napreduje je duhovni vid. Svetu je potrebno proširiti dušu, proširiti ljubav. A nju moramo da donesemo svi mi.

Pogledajte video-sažetak izlaganja sa titlovima na hrvatskom:

Rules(500)